Nakon višegodišnjeg natezanja oko toga imaju li pravo vlasnici vozila sami odabrati gdje će popraviti auto nakon prometne nezgode te mogu li osiguranja diktatom odrediti cijenu sata rada od 13 eura, koliko je to iznosilo i više od 20 godina napokon smo dobili i sudski epilog.
Odlukama Visokog trgovačkog suda RH, baš kao i u mnogobrojnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu koje su ovih dana postale izvršne i pravomoćne UKIDA SE PRIVELIGIRANI POLOŽAJ osiguranja koja su godinama u Hrvatskoj kršila Zakone i Ustav u kontekstu isplate šteta oštećenicima po računima popravka servisera i pri tome poslovala bitno drukčije nego što njihove filijale posluju u brojnim EU državama.
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske prekinuo je praksu staru desetljećima po kojoj su naređivali serviserima koliko mogu naplatiti vlastiti sat rada. I više od 20 godina tako su brojni limari, lakireri, električari, mehaničari…, radili za onoliko koliko su im osiguravatelji naredili! Bilo je to svega 13 eura po satu, a sve se počelo mijenjati kad je više od 100 servisera okupljenih unutar udruge HUAS odlučilo potražiti zaštitu svojih prava na hrvatskim sudovima.
Do sada postoje četiri pravomoćne presude, a u velikom broju prvostupanjskih presuda suci su jednako tako presudili u korist vlasnika vozila i servisera za koje tvrdi da imaju pravo naplatiti svoj rad prema javno objavljenom cjeniku svojih usluga.
Stoga Vas najljubaznije molimo da objavite ovu našu informaciju te da je po potrebi i istražite i dopunite. I za tako što Vam stojimo na raspolaganju. Dovoljno ja da nam se samo obratite. U prilogu Vam šaljemo i proširenu verziju našeg priopćenja, jednako kao i posljednju presudu Visokog trgovačkog suda koja možda i na najbolji mogući način progovara o pravima i obavezama svih tri zainteresiranih strana, potrošača, osiguravatelja i servisera. Jednako tako dostupne su Vam i copy free naše fotografije ili one on Pixabaya, po odabiru. Prilažemo u attch. i posljednju pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu.
Tako se slobodno sve ovo može nazvati i ustaljenom sudskom praksom koja je napokon rekla da radionice imaju pravo naplaćivati satnicu po službenim cjenicima, a potrošačima da ne moraju popravljati aute tamo gdje im to odrede i nameću osiguravatelji.
Na kraju krajeva to je i elementarno ustavno pravo prema kojem nitko nema prvo određivati i naređivati za koliko ćete raditi. Ova odluka tim je važnija za nekoliko stotina hrvatskih servisera jer je srušila zapravo i višegodišnje protupravno ponašanje hrvatskih osiguravatelja koji su, kojeg li čuda, svi propisivali gotovo u cent istu satnicu servisima. Posljednja presuda Visokog trgovačkog suda svojevrsni je presedan, jer su prihvatili satnicu servisera od 317,25 kuna (42 eura) koja je takva bila po cjeniku još 2021. godine te naredili osiguravajućoj kući da mu moraju platiti razliku od 217,25 kuna (29 eura) po satu rada koji je odradio na popravku vozila na kojem je bilo nesporno.
Uz sve to suci Visokog trgovačkog suda u izrijekom su potvrdili i dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu u kojoj daje za pravo potrošaču koji je prijavio štetu da može popraviti svoje vozilo u bilo kojoj registriranoj radionici po svom izboru.
Znalo se događati, a u posljednje je vrijeme postalo i pravilo da su osiguravatelji tjerali potrošače da popravljaju aute isključivo u radionicama koje su im oni određivali. Gotovo u pravilu suzili su mogućnost izbora na samo dvije radionice. U velikom broju slučajeva bile su to radionice s kojima su imali sklopljene posebne ugovore, čime su diskriminirali i eliminirali iz tržišne utakmice brojne servisne radionice. Jednako tako, neka su se osiguravajuća društva počela baviti i servisnom djelatnošću, što je u visokom sukobu interesa. Poseban problem s takvim načinom određivanja servisa imali su vlasnici novih vozila u jamstvenom roku. Da sve bude još gore po potrošače i vlasnike vozila postoji i velika mogućnost da se zbog popravka vozila mimo ovlaštene radionice izgubi pravo na jamstvo. Naprosto proizvođači i ovlašteni zastupnici automobilskih kompanija ne žele odgovarati za popravak vozila u servisima koji nisu educirani u skladu s njihovim normama.
U Hrvatskoj je od ove godine na snazi novi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji u dobroj mjeri sada još preciznije govori o pravima i obavezama osiguravatelja, potrošača i servisera.
Antonio Đureta, predsjednik Hrvatske Udruge Auto Struke, kaže da su na Zakonu radili zajedno s Hrvatskom udrugom za zaštitu potrošača i Hrvatskom obrtničkom komorom, a pohvalio je i Ministarstvo financija. Prema njemu, napokon su uvedene zakonske promjene po uzoru na europske modele obrade štete, poput onih u Njemačkoj, Austriji i Nizozemskoj.
Od svega već navedenoga najveća je novost da od sada vlasnik vozila ne mora ići na obaveznu procjenu kod odgovornog osiguratelja već štetu mogu procjenjivati i servisi, neovisni procjenitelji, a ne samo osiguravatelji koji tu štetu i plaćaju..Npr. proglašavanje totalne štete ima dvije kategorije, ekonomsku i tehničku totalnu štetu, kod tehničke auto mora ići na otpad, nije za popravak, a kod ekonomske kriterij mora biti da bi popravak prelazio 100 posto vrijednosti vozila. Đureta naglašava da vlasnici najčešće ni ne znaju da u slučaju totalne štete osiguravatelj mora preuzeti karambol, da vlasnik od svog osiguravatelja može tražiti cijenu vrijednosti vozila na dan nastale štete. Pri tom vlasnik treba otići u registrirani servis ili k sudskom vještaku, kao neovisnom procjenitelju, da mu se odredi šteta, odnosno je li ona totalna ili nije i koja je naknada.
Odlukama Visokog trgovačkog suda RH, baš kao i u mnogobrojnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu koje su ovih dana postale izvršne i pravomoćne UKIDA SE PRIVELIGIRANI POLOŽAJ osiguranja koja su godinama u Hrvatskoj kršila Zakone i Ustav u kontekstu isplate šteta oštećenicima po računima popravka servisera i pri tome poslovala bitno drukčije nego što njihove filijale posluju u brojnim EU državama.
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske prekinuo je praksu staru desetljećima po kojoj su naređivali serviserima koliko mogu naplatiti vlastiti sat rada. I više od 20 godina tako su brojni limari, lakireri, električari, mehaničari…, radili za onoliko koliko su im osiguravatelji naredili! Bilo je to svega 13 eura po satu, a sve se počelo mijenjati kad je više od 100 servisera okupljenih unutar udruge HUAS odlučilo potražiti zaštitu svojih prava na hrvatskim sudovima.
Do sada postoje četiri pravomoćne presude, a u velikom broju prvostupanjskih presuda suci su jednako tako presudili u korist vlasnika vozila i servisera za koje tvrdi da imaju pravo naplatiti svoj rad prema javno objavljenom cjeniku svojih usluga.
Stoga Vas najljubaznije molimo da objavite ovu našu informaciju te da je po potrebi i istražite i dopunite. I za tako što Vam stojimo na raspolaganju. Dovoljno ja da nam se samo obratite. U prilogu Vam šaljemo i proširenu verziju našeg priopćenja, jednako kao i posljednju presudu Visokog trgovačkog suda koja možda i na najbolji mogući način progovara o pravima i obavezama svih tri zainteresiranih strana, potrošača, osiguravatelja i servisera. Jednako tako dostupne su Vam i copy free naše fotografije ili one on Pixabaya, po odabiru. Prilažemo u attch. i posljednju pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu.
Tako se slobodno sve ovo može nazvati i ustaljenom sudskom praksom koja je napokon rekla da radionice imaju pravo naplaćivati satnicu po službenim cjenicima, a potrošačima da ne moraju popravljati aute tamo gdje im to odrede i nameću osiguravatelji.
Na kraju krajeva to je i elementarno ustavno pravo prema kojem nitko nema prvo određivati i naređivati za koliko ćete raditi. Ova odluka tim je važnija za nekoliko stotina hrvatskih servisera jer je srušila zapravo i višegodišnje protupravno ponašanje hrvatskih osiguravatelja koji su, kojeg li čuda, svi propisivali gotovo u cent istu satnicu servisima. Posljednja presuda Visokog trgovačkog suda svojevrsni je presedan, jer su prihvatili satnicu servisera od 317,25 kuna (42 eura) koja je takva bila po cjeniku još 2021. godine te naredili osiguravajućoj kući da mu moraju platiti razliku od 217,25 kuna (29 eura) po satu rada koji je odradio na popravku vozila na kojem je bilo nesporno.
Uz sve to suci Visokog trgovačkog suda u izrijekom su potvrdili i dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu u kojoj daje za pravo potrošaču koji je prijavio štetu da može popraviti svoje vozilo u bilo kojoj registriranoj radionici po svom izboru.
Znalo se događati, a u posljednje je vrijeme postalo i pravilo da su osiguravatelji tjerali potrošače da popravljaju aute isključivo u radionicama koje su im oni određivali. Gotovo u pravilu suzili su mogućnost izbora na samo dvije radionice. U velikom broju slučajeva bile su to radionice s kojima su imali sklopljene posebne ugovore, čime su diskriminirali i eliminirali iz tržišne utakmice brojne servisne radionice. Jednako tako, neka su se osiguravajuća društva počela baviti i servisnom djelatnošću, što je u visokom sukobu interesa. Poseban problem s takvim načinom određivanja servisa imali su vlasnici novih vozila u jamstvenom roku. Da sve bude još gore po potrošače i vlasnike vozila postoji i velika mogućnost da se zbog popravka vozila mimo ovlaštene radionice izgubi pravo na jamstvo. Naprosto proizvođači i ovlašteni zastupnici automobilskih kompanija ne žele odgovarati za popravak vozila u servisima koji nisu educirani u skladu s njihovim normama.
U Hrvatskoj je od ove godine na snazi novi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji u dobroj mjeri sada još preciznije govori o pravima i obavezama osiguravatelja, potrošača i servisera.
Od svega već navedenoga najveća je novost da od sada vlasnik vozila ne mora ići na obaveznu procjenu kod odgovornog osiguratelja već štetu mogu procjenjivati i servisi, neovisni procjenitelji, a ne samo osiguravatelji koji tu štetu i plaćaju..Npr. proglašavanje totalne štete ima dvije kategorije, ekonomsku i tehničku totalnu štetu, kod tehničke auto mora ići na otpad, nije za popravak, a kod ekonomske kriterij mora biti da bi popravak prelazio 100 posto vrijednosti vozila. Đureta naglašava da vlasnici najčešće ni ne znaju da u slučaju totalne štete osiguravatelj mora preuzeti karambol, da vlasnik od svog osiguravatelja može tražiti cijenu vrijednosti vozila na dan nastale štete. Pri tom vlasnik treba otići u registrirani servis ili k sudskom vještaku, kao neovisnom procjenitelju, da mu se odredi šteta, odnosno je li ona totalna ili nije i koja je naknada.
- „Mogu osiguratelji tvrditi da ne žele platiti procijenjenu naknadu štete, da i dalje vrijedi samo satnica koju oni odrede, ali ja vam iz sudske prakse mogu potvrditi da sudovi priznaju legitiman račun servisne radionice ili procjenu, nalaz i mišljenje neovisnog vještaka i osiguravatelj tu štetu mora priznati“, kaže Đureta.